Miroslave dobro došao u Crkvu hrvatskih mučenika!

Miroslave, možemo li razgovarati? Ti si novo lice na našem nebu mučenika koje mnogi tek trebaju upoznati, možda mi svećenici ponajviše. Radujemo se tvom dolasku u Crkvu hrvatskih mučenika. Ovdje te već čeka mjesto. Progovori nam o sebi. Tvoja je mladost darovana Bogu. Kako si to uspio?

„Prolivena je nedužna krv, i dalje se ona prolijeva; neće li možda upravo ona poslužiti kao temelj društva koje se ponovno rađa u boli? Ja mislim da hoće.“ (Iz pisma rektoru Zavoda Lombardo u Rimu, 1943.)

Krv mučenika nikada ne ostaje bez ploda. A plod se rađa kada to Gospodar života upiše u korijen iz kojega izrasta. I kada se činilo da je poznat tek u svome kraju, upravo u Godini vjere i Jubileju 1700 godina od slobode kršćanstva, mučenik Miroslav Bulešić zasjao je s križa kao znak i poziv: znak bliskosti s Kristom čija nas je žrtva preobrazila za Život, i poziv na vjernost Bogu, jer on nikada ne razočarava.

Još samo koji trenutak i sve će biti završeno. S križa nema skretanja. Nema više drugog puta. Križ je pečat i kraj na ovoj zemlji. „I dok smo u boli, Krist će nam ponoviti: Još malo! I onda će završiti. Povežimo se uz Krista živom vjerom, čvrstim pouzdanjem i sinovskom ljubavlju. Tako ćemo biti sigurni da ćemo doći do slave.“ Nož krvnika ili koplje vojnika – tek su prolazna sredstva u umiranju.

Vremena svjedoka nisu za nama. Ona traju dok je svijeta i vremena.
O da traju i u nama i među nama!

Mir je čovjeku potreban poput disanja. Kad živi u miru, osjeća da može disati punim plućima. Živjeti punim srcem. Ali, kad mir potraje, često se događa da čovjek više ne zna što će s njim. Kao da mu je život jednostavniji, razgovjetniji kad se treba nekome suprotstavljati. Kao da se lakše snalazi u skučenosti. I lakše mu je živjeti s onima koji su skučeni na njegov način, nego s onima kojima je duša prostrana. Prostrana kao istinski mir. Kao istinska sloboda.