„To je pobjeda koja pobjeđuje svijet: vjera naša. –Onaj pobjeđuje, koji vjeruje da je Isus Sin Božji!
„Nemoj biti nevjeran, nego vjeran.“
Zadnji put, kad sam išao u Rim da nastavim svoj studij, nakon što sam doma slavio svoje ređenje [11. travnja 1943.] i prvu sv. Misu [26. travnja 1943.] – od toga je skoro dvije godine, imao sam između drugih osoba, jednog suputnika s kojim sam imao važan razgovor. Još prije nego li smo se počeli razgovarati ja sam opazio na njemu, neku protivnost protiv mene. Odmah kad sam stupio na vlak i pogledao sobu vagona u kojoj je bio taj čovjek, začuo sam glas jedan koji je dosta jako govorio: „tocca ferro“, non ce posto per preti („dotakne željezo“, nema mjesto za svećenika). Jedna druga osoba mi je rekla da ima ondje jedno mjesto slobodno. Koje sam si ja odmah osvojio, ne obazirući se na nezadovoljstvo čovjeka. Kamo nesreće! Morao sam sjesti baš nasuprot mojeg prijatelja. – On me pogledava ispod oko i teško uzdiše. Ide van da bi se našao gdje drugdje mjesto. Nije mogao nikako naći mjesto. Sjedne opet. Vlak juri. Prva postaja „Bivio Aurisina“. Tu opet navala ljudi. Stupe neke žene u vlak, pogledaju u našu sobu i opaze mene; niti ne pitaju da li ima mjesta, već idu naprijed i viču „Scalogna“. „Proprio grave ragion“, odgovorio im je moj prijatelj. „Se mi podessi mi coperia tutti i preti“. Do onda sam šutio i mislio sam da nema učenika većeg od Učitelja, i tu sam se sjetio cijelog života Isusa Krista, čiji je život bio baš prezir od ljudi; odbacivanje od njih, nezahvalnost… Ipak sam ga pitao „zašto je on tako protiv svećenika.“ Odgovori: Šta oni propovijedaju da moramo vjerovati u nekog Boga, u Krista, u Crkvu. A tko je Boga vidio? Gdje je taj Bog? Ja ne vjerujem ništa, nego samo ono što vidim. Kad bih vidio Boga, onaj put bih u nj vjerovao!
Rekoh mu: Prijatelju! Vi odbijate vjeru jer je ne poznajete. Nije razumno odbaciti jednu stvar, kad se je ne pozna. Upitao sam ga: Vi što radite, molim Vas? Odgovori: Šivam (krojač). – Drag mi je. Dakle kad ste krojač vi dobro poznajete vaš zanat. Kad bih kazao da ne znate šiti, vi biste se jako uvrijedili. Budući da dobro poznate Vaš zanat, vi znadete i suditi ne samo svoj rad već i djela drugih vaših prijatelja? Znate reći „to je dobro zašito, ovo drugo slabo itd.“ Odgovori: Da, da. – Recimo da vam jedan čovjek donese jedno lijepo odijelo koje nije od vas skrojeno, šta ćete ga vi odmah osuditi, i kazati da nije dobro učinjeno, jer nije izašlo iz vaših ruku? Ne, ne – govori – ja ću prije dobro paziti, kako je to zašito i onda ću dati svoj sud. – Rekoh: Tako je i razumno. Tako je slično s vjerom. Prije nego li vi odbaciti vjeru, treba da je dobro poznate, pa da vidite da li je ta stvar, koju nam vjera nameće dobra ili slaba, dali se ja nje moram držati ili nju odbiti. Vi ne ni malo poznate vjeru, pa kako je možete suditi? Kako možete reći da svećenik vama govori o jednoj nepametnoj stvari, kada tu stvar vi nećete da upoznate? Dakle vidite kolika je za vas potreba da se u vjeri poučite. – Dajte me vi poučiti – rekao je. I tu je počeo moj rad.
Znate li vi da imate jednu dušu? – Ma koju dušu. Gdje je ta duša – reče mi. – Dobro to ne broji. Znate li vi da nešto razumite? Poznate? (npr. 2×2=4). „Da.“ – odgovori. Dakle to ste sigurni da nešto zande. Ili kad biste znali da ništa ne znate, vi biste imali kod sebe jednu veliku istinu. Jer čovjek – kako govori slavni grčki filozof Sokrat – kad znade da ne znade ništa, znade puno, da ne rečem sve. – A jeste li vi vidjeli kad mrtvaca? Da – govori i noćas je umro jedan baš blizu mene i jako sam se prestrašio. Dobro. A kakva je razlika između Vas koji živite i onog mrtvaca? Nije znao odgovoriti. Vi imate nešto što onaj drugi nema, što je imao, kao što to imate i Vi još. Tijelo ima i on i vi. A Vi imate nešto više, što on više nema. Kakva je razlika između jednog siromaha i bogataša? Nije znao odgovoriti. Meni se čini – velim mu – da je ova. Bogataš ima ono što si siromah nema. A što ima bogataš? – Pa mi je tu nabrajao i polja i novac … dakle kakva se razlika između bogataša i siromaha? Siromah nema ni novac, ni drugo… Onaj mrtvac nema ono što nas čini žive. A to zovemo duša. Ne bih bio kazao da je tako – primijeti. Dakle složni smo da imamo jednu dušu. – Onaj mrtvac, dali spoznaje? Ne – odgovori! A zašto ne poznaje? Jer nema dušu. Imaš li ti obitelj? Da, odgovori. Imam i troje djece, a jedno dijete mi je umrlo nedavno i za njim sam jako žalostan. A zašto si žalostan? Jako sam volio to svoje dijete. A kad bi bio ti mrtav isti čas kad i ono tvoje dijete, da li bi bio plakao za njim? Ne, odgovori. Onaj mrtvac tamo plače? Ne! Zašto? Jer nema duše. – Imaš li puno rada? Da li ti odlučiš koji put: za taj i taj dan moram završiti taj rad? – Puno put – odgovori mi. Onaj mrtvac može to odlučiti? Ne! Zašto? Jer nema duše! Dakle vidite da baš radi duše možete vi nešto odlučiti!
A sad iziđimo malo vani. Pogledajmo nebo. Što vidiš sada na njemu? Sunce! Po noći zvijezde i mjesec… Dobro. Što ti se čini jeli to lijepo? Je li to u redu? Što ti se čini otkad je to? Je li samo postalo? Imaš li satove? Da – odgovori. Jesu li sami postali? Ili ih jedan čovjek učinio? Ni sami nisu postali, jer ništa samo od sebe ne može postati. Kad nisu sami postali, treba ili da su od vijeka ili da su učinjeni od koga drugoga. – Sigurno nisu sami od sebe, veli – već su učinjeni od čovjeka. To isto vrijedi za svijet, za koji treba da kažemo ili da je oduvijek ili da ga je tko stvorio. Šta ti se čini može li biti od vijeka? Ja ne znam – veli – može li biti od vijeka ono što propada, što se mijenja? Biti od vijeka znači biti vječan, zato nepromjenjiv u svemu. A ti vidiš koliko se svijet mijenja. A svijet sačinjavaju stvari. I zato vidiš u njima velikih promjena: na vremenu, na mjestu, na biljkama. Kad bi bio svijet vječan, onaj bi put bilo sve nepromjenjivo. Ne bi bilo vremena, ni godišnjih doba… Svijet se mijenja, to je sigurno. Dakle znak da ne postoji od vijeka, da nije sam od sebe. Dakle je od drugoga. Taj DRUGI, mi zovemo Bog. – Pogledajmo još na svijet. Vidiš li sunca, zemlju, mjesec? Sve se kreće oko sunca, takvim redom da su naši satovi nepogrešivi. Vidiš li red u tvojim stvarima? Znak da si ga ti postavio. Red nije sam od sebe. Netko ga mora postaviti. Tako i na svijet ga je neko postavio, ako nećemo pasti u zabludu, kad bismo kazali da se je sam postavio, a taj koji je taj red postavio zove se opet Bog.
Prošećimo se još po tom svijetu. Na njemu nalazimo između drugih stvorova i same sebe. Od kud smo mi? Od naših roditelja, a naši roditelji od svojih roditelja… tako bismo morali ipak doći do našeg početka, do prvih ljudi. Ti prvi ljudi kako su počeli? Da li su od vijeka? Ili su sami počeli ili su od drugoga imali početak? Kad bi bili od vijeka bili bi još i danas živi, jer ono što je od vijeka, uvijek i traje. Da su sami počeli, morali bi djelovati još prije svojeg opstanka. Što je razumljivo. Ta ni mi prije nego li smo počeli nismo mogli ništa, a kamo li sebi dati život. Dakle oni su drugoga. Ali tu ima još jedne poteškoće – govori mi. Mi smo došli od majmuna po evoluciji. –Vidimo da li je ispravno tvoje mišljenje! Ja se samo to pitam! Kako da sada nikoji majmun pa bilo kako star ostaje uvijek majmun, stari majmun je uvijek sličan mladom, a nikako u svojoj starosti, do koje bi se morao promijeniti, kako je to činio i u staro doba, nije sličan čovjeku. Kako je ta promjena. Zašto narav ne nasljeđuje u svojem djelovanju? A narav je dosljedna i nepromjenjiva. Kako je uvijek iz pšenice nikla pšenica, a nikad nije iz kukuruza, tako će, ako je i do sada iz majmuna poteći majmun a iz čovjeka čovjek. Ali onaj prvi čovjek ima svoj početak, ne u sebi nego u drugom, ne od sebe nižemu ni jednakom, već od sebe višem. Taj drugi zovemo BOG.
Kaže: materija je od vijeka, i moć života ima sama u sebi. I tako ja imam rastumačeno sve što me zanima i što me okružuje. Ja: neka bude i materija od vijeka, ali ona moć od kuda joj dolazi? Od same nje? Onda si je sama dala ono što je više negoli sama ona. Ili kad bi bila od vijeka tvar ne bi propadala, ne bi bilo u njoj kretanja, ni promjena. A to sve možemo mi svi vidjeti svakim danom i čistim okom. Dok se to ne događa za duh. Duh osjetimo i isti ostaje. Dakle duh prednjači tvari.